Ne, to više nisam ja!

Ukucam depresija i gledam te slike i osjećam se bolje jer vidim da nisam sama.

Kad čovjek više ne vidi svrhu svog života i vidi da je apsolutni gubitnik. I još to nema s kim podijeliti. Zašto onda živjeti? Zato što će jednom MOŽDA biti bolje? Ha, da... Ako se ubijem neću znati, a nekako baš želim znati, eto. Ma nisam tako kritično ;)

I onda dobiješ sve ono što si cijeli život mislio da najviše želiš i shvatiš da to nije to. I mijenjao bi svoj za bilo čiji život. Samo više ne želiš biti ti.

Je li sebično od mene što joj zamjerim što me opterećava svakim svojim problemom. Znam da joj je teško, ali ne mora meni pričati o tome, ne mora meni nabijati osjećaj krivnje. Znam da joj to nije bio cilj, ali mogla je pretpostaviti da ću se tako osjećati. Zašto mi mora govoriti išta o tome?! I onda kaže da ne želi više da me zamara. Ali gotovo je, spomenula je!!! Zar ne razumije?! Taj problem ja ne mogu riješiti i zato ne želim da razmišljam o tome! Nije mi trebala to spominjati, nije me trebala vraćati u taj svijet od kojeg sam jedva pobjegla. Ne želim više da se čujem s njom, dugo, dugo...

Bojim se vidjeti te uživo. Razočarat ćeš se.

I baš kad steknem koliko toliko samopoštovanja pojavi se neka osoba, ma nebitna, nova, koja mi sruši svako lijepo mišljenje o sebi jer primijetim po svemu, i nema šanse da nije tako, da ona misli da sam totalna glupača. Ma ima za to razlog. Može ona biti do neba nebitna, ali moj start s njom je bio loš. Ona misli o meni ono što sam joj ja pokazala. I ja bih da sam na njenom mjestu. Imala sam priliku da s nekim krenem ispočetka. I opet dno. Nadam se da ova glupost neće prouzročiti nesanicu sad kad legnem. To je zapravo i razlog mog trenutnog pisanja, pokušaj sprječavanja potencijalne nesanice koje se bojim.

I opet se pitam da li je ispravno kriviti njega jer me uveo u ovaj svijet beznađa... Ne mogu više izdržati ovo jer nisam dovoljno jaka da mu budem podrška. Mora potražiti stručnu pomoć dok nam nije zatrebala obadvoma. Ja više ne mogu pomoći.

And I'm depressed again, cause I'm doing wrong :(

Bit će sve ok. I kako god da bude, bit će ok. Jer je sve zbog nečega dobro!

Kako sam se naučila pozitivno razmišljat :D

Nevjerovatno je koliko se ljudi javi, koliko ljudi želi pomoći. Oduševljena sam. Stvarno mi je značila svaka vaša poruka, sve. I nemate pojma koliko ste mi pomogli da se osjećam kao normalna osoba. Ok, makar malo normalnija :P Ulili ste mi nadu, vjeru u ljude i još puno lijepih stvari. Pretjerano bi bilo da kažem da vas volim, valjda se u meni ta želja rađa zbog prevelike količine zahvalnosti! :D Kad sam došla na blogger, nisam očekivala da će mi se javiti iko. Samo pisanje trebalo je donijeti nekakvo rasterećenje. Iako mi je utjeha od nekog živog bića bila iznimno potrebna, nisam očekivala da ću je ovdje pronaći. Ali jesam :) I pojma nemate koliko mi je značilo! Sad sam dobro i znajte da je velikim dijelom vaša zasluga :) Učim se još nositi i sa svojim emocijama i razmišljanjima i događajima u životu! K'o da sam jučer s Marsa pala :P Al opet... Ide na bolje :)))

Hvala vam mnogo, svima koji su mi poslali privatnu poruku!!! 
Također se zahvaljujem i na svakom dobronamjernom komentaru :))

U meni su dvije osobe. Jesu, zaklela bih se, da imam običaj :r Dvije, ili više. Nemam drugog objašnjenja za to što sad želim jedno, sad drugo, sad radim protiv sebe, sad sam sigurna 10000% da nešto želim i to i uradim i super i kasnije se bez povoda krenem kajati za to. Pa je li to normalno. Dvije su. Voljela bih da jednu mogu izbaciti. Pokušala sam izbaciti lošu, da ostane dobra. I nije išlo! Loša se vratila. Mislila sam da će makar dobru onda biti lako izbaciti. Ali jok, i ona se vraća. Da, da, da, treba mi psihijatar, znam. Voljela bih i ja da imam priliku, da izliječi neko ovu moju psihu. Imam osjećaj da bih bila težak slučaj.

Ma ipak je sve to samo do mene. Vole oni mene. Ali se ja uvjerim da me ne vole. Valjda da se ne bih razočarala ako saznam da me stvarno ne vole ili nešto slično. I da ništa od njih ne bi očekivala nikad, za svaki slučaj, jer možda ne planiraju pomoći. I onda se ne oslanjam na njih, mislim kako moram sama. A onda se oni na to naljute. I onda ja budem ta koja povrijedi. Eto, a sve iz straha da ne budem povrijeđena. Super. Ali ja se idalje bojim osloniti na njih. Moram sama, znam.

Kad radiš loše i neprimjerene stvari, onda si loš. Loš. A ljudi, one te cijene, jer znaju na čemu su sa tobom, znaju da si takav kakav jesi, znaju da si loš.

Kad radiš dobre stvari, onda možeš biti ili stvarno dobar ili stvarno loš, a pretvarati se da si dobar iz nekih lijevih razloga i u tom si slučaju puno lošiji od ovog gore lošeg. Dakle kad radiš dobre stvari, ljudi... su sumnjičavi, ne znaju jesi li dobar ili loš, ne znaju na čemu su, ne poštuju te i ne vole. Čak i ako si stvarno dobar, jer ne znaju oni kakav si, oni se boje da si možda stvarno loš.

I onda, kada neko ko radi dobre stvari, uradi jednu lošu stvar svi će reći "Evo njegovog pravog lica, a samo se pravi fin" Neće pomisliti da je on ipak dobar i da ima neko opravdanje i da mu je žao itd. Nego će optuživati. Ljudi to vole. Jako. Valjda im pomaže u... ma ko zna čemu, dovraga, zašto ih pravdam.

Tako da je bolje biti loš. Loš, loš, prvi spomenuti loš. Radit ćeš šta ti se radi, bolit će te UVO za sve, ljudi će imati poštovanja prema tebi i neće te optuživati da nešto glumiš. ;)

Voljela bih znati ko sam... Samo to... Jer više ne znam. Ko sam, ko sam bila, ko ću biti, ko trebam biti, ko želim biti... Poklapa li se u mom životu išta od toga, išta?
Trebam i želim? Mislim da ne.
Bila i trebam? Otprilike
Biti i želim? Vjerovatno
Sam i išta???
Trebam i želim? NE!
Ali ipak, sve je pod upitnikom. Kako uopšte znati ko i kakva trebam biti. Budi ono što jesi! Ma možeš mislit! Šta to jesam, šta? Želim otkriti. Koliko je to moguće uz bilo kakav zakon, strah, bilo šta što te sputava? I ako smo nekakvi zbog čega smo takvi? Šta nas to određuje, šta nas to čini... Dubokouman post, nema šta, još da nije naporan...